Osnovna škola Augusta Cesarca Zagreb

Prva destinacija bila je tzv. „Groblje tenkova“ tj. spomendom na Trpinjskoj cesti. Već tada smo shvatili kakav bi ugođaj ovog izleta trebao biti. Ušli smo u mračne i prazne prostore doma gdje su nam pozornost privlačile samo fotografije s prizorima iz rata. Na sredini smo mogli vidjeti imena ljudi koji su branili našu slobodu u Domovinskom ratu. Taj spomendom izgrađen je na jednom tenku, a isto tako ispred doma smo se mogli slikati s drugim. Nakon toga smo se zaputili u bolnicu. Tamo smo se susreli s onom mračnijom stranom rata, sa smrću i ozljedama mnogih ljudi. Na stropu bolnice vidjeli smo i rupu od bombe koja je bačena na bolnicu, ali na sreću nije eksplodirala. Ostavši još dugo pod dojmom i razmišljajući o viđenom, morali smo krenuti na sljedeće odredište – u Vojarnu. Tamo smo se susreli s mnogim oružjima, tenkovima, avionima, transporterima i drugom ratnom opremom i vjerujem da je to dečkima bilo najzanimljivije. Ondje su nam i opisali kako su ljudi boravili u logorima tako da smo stvarno bili zgroženi, a posebno nakon što smo vidjeli koliko je popis tih ljudi bio dugačak. Isto tako smo razmišljali i na Memorijalnom groblju. Ipak, osjetili smo i ponos vidjevši da su naši branitelji i civilne žrtve dostojno pokopani. Onda smo došli u spomendom na Ovčari koji simbolizira 200 žrtava koje su odvedene iz bolnice i ubijene. Na podu u sredini, nalazila se „spirala života“ koja je prikazivala imena žrtava na Ovčari. Na stropu smo pak vidjeli 201 malu zvjezdicu koje su također simbolizirale živote žrtava. 201 zato što je jedna od žrtava bila trudnica…

Otišli smo i do spomenika gdje su ti životi izgubljeni. To je mjesto i samo djelovalo nekako prazno. Tamo smo stajali na vjetru, gledajući u sve ispisane molitve i krunice te smo minutom šutnje odali počast tim ljudima. Tako zamišljeni… zaputili smo se na predavanje koje su nam držali članovi Vlade nacionalnog jedinstva. Govorili su nam o svojim iskustvima iz tadašnjeg razdoblja 1990-ih. Poslije toga uslijedio je kviz „Živim Vukovar“. Tamo sam s još jednom prijateljicom bila podijeljena u tim. Malo smo se zabavili, a i pobijedili smo pa smo bili jako sretni i ponosni… Zadnja destinacija bio je Gradski muzej. Bili smo u nedostatku s vremenom pa se nismo uspjeli dugo zadržati i detaljno sve pregledati, no i ono što smo vidjeli bilo je zanimljivo i jako lijepo… Dan se približavao kraju kako smo se i mi sve više udaljavali od slavonskih ravnica.

Ono što će meni, vjerujem kao i većini drugih, uvijek ostati u sjećanju je bolnica. Već otprije sam znala da je tamo jako potresno i tužno, ali mislila sam da je tako i svagdje u Vukovaru. Kad smo došli u bolnicu, osjetila sam neku potrebu za šutnjom. Gledali smo film i jako teško smo se suzdržavali da ne zaplačemo. Sva ta tužna i uplakana lica male djece te starih i nemoćnih baka i djedova stvarno su me dirnula. Znajući da su izgubili sve… svoje voljene, krov nad glavom, svoju sigurnost i još su bili u strahu da ne izgube i svoj život… teško je bilo pokušati staviti sebe u takvu situaciju. Obilazak skloništa i podrumskog dijela bolnice mi je bio najteži dio izleta. Hodajući i gledajući sve one lutke, mislila sam si… „Dobro Veronika, barem ti ove suze iz očiju nisu skliznule niz obraze.“ … Onda smo došli do jednog krevetića na kojem su bile tri bebe, a potom i do malog medvjedića i konjića koji su nepomično stajali u kutu sobe. Nitko se s njima nije igrao. Nitko se i neće nihati na tom konjiću, i nitko neće tog medvjedića primiti u naručje i pjevati mu uspavanku…

Rat je nešto najstrašnije na svijetu i nadam se da će se svijet zajedno potruditi da to i nestane. To je ono što zauvijek ostavlja trag na ljude, a sve je to zbog pohlepe i željom za moći. Ljudi se trebaju početi više osvrtati na vrijednosti života i ono što nas čini sretnima  (obitelj, prijatelji), a ljubav i pomaganje drugima nam treba biti osnovna vodilja kroz život jer je važno da smo složni. Zahvaljujem profesoricama na ovom iskustvu jer ću ga zauvijek pamtiti, a hvala za gostoprimstvo i našem gradu Heroju. Pokoj vječni svim žrtvama u Vukovaru, i posebno malom I. Kljajiću (6. mj.).

Veronika Šota, 8. a

Foto galerija