Fotogalerija

Fotogalerija

Fotogalerija

Tko još piše pisma, razglednice, poruke na papiru? U našoj školi jedina je prigoda kada za Valentinovo jedni drugima upućujemo ljubavne poruke koje ostavljamo u za to predviđenu kutiju. Tek se tada užurbano i pažljivo piše po papiru i malo pripazi na rukopis. Pa ipak valja se malo potruditi da osvojiš nečije srce. 

Uglavnom poruke šaljemo SMS, mejlamo uz obavezne emotikone kao dodatni ukras. Često su nam rukopisi nečitljivi, neuredni bez upotrebe pravopisnih znakova.

Zato nam u ovoj šumi koju nam je ponudilo novo doba nikada nije bilo korisnije prisjetiti se krasopisa ili kaligrafije.

Za razumijevanje lijepog pisanja ili krasopisa potrebno je vratiti se u 19. stoljeće kada su učenici na krasopisu kao obveznom predmetu stjecali vještinu oblikovanju slova i pisanja. Kako je stjecanje tih vještina bilo našim vršnjacima u pučkoj školi pokušale su nam kroz radionicu o Krasopisu pokazati djelatnice Hrvatskoga školskog muzeja.

Pri izvođenju nastave učenici su sjedili na školskim klupama koje su im osigurale udobnost za pravilno pisanje i pravilno ustajanje te omogućavale pristup učitelju koji je pregledavao i nadzirao njihov rad. Pisalo se oštrim guščjim perom.

Najbitnije je pri izvođenju slova kako se to pero drži. Pero se drži palcem, kažiprstom i srednjim prstom, dva prsta udaljeno od vrha pera. Zatim se pero umoči u tintu vrlo pažljivo, a višak tinte potrebno je odstraniti o rub bočice.

Zatim smo krenuli pisati na list pripremljen prema krasnopisankama iz 19. stoljeća.

Kada smo počeli pisati krasopisom shvatili smo da pisanje od nas iziskuje veliki napor jer pozornost treba posvetiti visini slova, njihovoj međusobnoj  udaljenosti, širini i debljini koju postižemo neprestano izmjenjujući tanke i debele crte. Odmah smo počeli sažalijevati naše prijatelje iz prošlosti.

Krasopisom se želi stvoriti osjećaj za lijepo, poticalo se na urednost, čistoću i red, ljepotu, strpljivost i mirnoću. Svako se slovo prvo promatralo i ponavljalo do savršenstva.

Unatoč velikim naporima pri pisanju, zahvaljujući krasopisu i vrijednim pisarima u samostanskim i dvorskim pisarnicama sačuvani su do danas brojni, vrijedni rukopisi od kojih je svakako najvažnija Biblija.

U arapskim zemljama i Kini kaligrafija je uzdignuta na razinu umjetnosti.

Ovakvim radionicama prisjetili smo se svih onih koji su u hladnim i najčešće nezagrijanim prostorijama oblikovali slova u vrijedne rukopise te time prenosili znanje i ljubav prema pisanoj riječi.

Iako se tome možemo diviti i danas, žaleći za prošlim vremenima jedva smo čekali uhvatiti naše mobitele i sjesti za računala. Djeca smo koja ipak pripadaju digitalnom dobu!

Fotogalerija

Ivana Brlić Mažuranić najznačajnija je hrvatska književnica. Predložena je za Nobelovu nagradu, prozvana hrvatskim Andersenom, hrvatskim Tolkienom, unuka bana Ivana Mažuranića i  dopisna članica Akademije. Imala je privatnu naobrazbu, prevodila je i govorila nekoliko stranih jezika, rodila je sedmero djece te stvarajući priče za svoju djecu ostavila je bogatu i plodnu književnu baštinu. Ove godine obilježavamo 150. godišnjicu njezina rođenja.

U kazalištu Trešnja postavljena je kazališna predstava Čudnovate zgode šegrta Hlapića, prvog romana za djecu, a nadahnuće je književnica našla u svojoj okolini u Slavonskom Brodu, u kojem je živjela nakon udaje.

Priča je to o malom postolarskom šegrtu koji se zvao Hlapić. Hlapić, malen kao lakat, a veseo kao ptica, cijeli je dan pjevao kod posla. Nažalost nije imao ni oca ni majke, ali je dobro podnosio zlu ćud svoga majstora Mrkonje koji je bio vrlo grub, nepravedan i zlovoljan prema svom šegrtu za razliku od njegove žene koja mu je ugađala dajući mu meki kruh i obavljajući neke poslove umjesto njega. 

Nakon jedne svađe s majstorom, naš mali šegrt odluči pobjeći od njega i djelovati u svijetu tako da pomaže drugim ljudima u nevolji, baš kako je to radila njegova majstorica, mekog i velikog srca.

U ovoj kazališnoj predstavi koju je režirala Helena Petković ulogu pripovjedača preuzima pas Bundaš koji se pridružio Hlapiću na njegovu putovanju.

Bundaš i Hlapić tako će zajedno putovati, susretati mnoge različite ljude nastojeći im pomoći u njihovim nevoljama. Pomagali su oni čak i onima koji baš uvijek nisu bili dobri prema njima, a i takvih je na njihovu proputovanju bilo.

Zalažući se za dobro, svojim postupcima Hlapić će mnoge potaknuti na pozitivnu promjenu, a najsnažnija će biti ona koja će se dogoditi na kraju putovanja kada majstoru Mrkonji i majstorici vrati davno ukradenu kći Maricu koja je završila kao plesačica u cirkusu. Velika žalost koja je pogodila majstorovu obitelj otvrdnula je majstorovo srce dok je majstorica od toga dana postala još bolja.

Predstava je dinamična jer se stalno izmjenjuju događaji koji predstavljaju dane provedene na putovanju, scenski pokret, scenski govor, gluma i glazba dobro su nam prenijeli radnju romana, koji smo nedavno čitali za lektiru. U predstavi se našlo i vrlo duhovitih rješenja.

Poruka iz knjige i predstave nam se jako svidjela i potaknula nas da uvijek i u svakoj prilici činimo dobra djela. Uvijek kada pomažemo drugima i kada smo otvoreni prema svima onima koji su u potrebi širimo krugove ljubavi, potičemo i druge na promjenu ali da nikada ne očekujemo da nam za učinjeno djelo djelo trebaju pripadati posebna priznanja ili nagrade.

Nama je najveća nagrada bila upoznati se i družiti se sa šegrtom Hlapićem koji je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce.

Krenite dakle svi poput Hlapića i činite dobra djela!