Radost je kada u zadnjem tjednu školske godine napustimo školu provodeći dan izvan učionice. Otišli smo u Samoborsko gorje gdje nas je nadomak Samobora dočekala zelena oaza. Svuda oko nas tišina, pjev ptica greenvillske šume koja je jedva čekala da prekinemo njenu tišinu. Zatim su nas preuzeli Jelen i Skakavac, naši instruktori da nam pokažu sve prednosti koje pruža šuma, obavljajući zadatke u manjim grupama kroz tematske radionice. Trebali smo zajedničkim kretanjem, igrom, promišljanjem i snalaženjem rješavati zadatke koji su nas vodili do rezultata. Rezultati nisu mogli izostati ukoliko se svatko od nas uključio i odgovorno ponašao prema okolišu poštujući zadana pravila i uključujući sva osjetila. Samoborska šuma nas je štitila i branila od moguće kiše i postala na trenutak naš drugi dom. Dom kao siguran i prirodno poticajan prostor u kojem zajedničko učenje postaje prava avantura i pustolovina, a svaki zadatak otkrivanje ljubavi prema prirodi. Naučili smo kako preživjeti u prirodi, izradili nastambe za preživljavanje, pratili šumske tragove, a zatim zapjevali šumi za ovaj boravak te joj obećali da ćemo joj se uskoro vratiti. Boraveći u šumi obećali smo joj da ćemo je čuvati od onečišćenja da bi još dugo godina ostala zelena, svježa i utočište mnogima. Bilo je to mjesto gdje smo pobjegli od gradske užurbanosti, opustili se, primili u sebe malo prirodne tišine i oprostili se od naših dragih učiteljica. Kada smo ušli u autobus i krenuli prema Zagrebu, tijela su nam bila prekrivena ugrizima, ožiljcima i zelenim znojem.

Galerija slika