Ivana Brlić Mažuranić najznačajnija je hrvatska književnica. Predložena je za Nobelovu nagradu, prozvana hrvatskim Andersenom, hrvatskim Tolkienom, unuka bana Ivana Mažuranića i dopisna članica Akademije. Imala je privatnu naobrazbu, prevodila je i govorila nekoliko stranih jezika, rodila je sedmero djece te stvarajući priče za svoju djecu ostavila je bogatu i plodnu književnu baštinu. Ove godine obilježavamo 150. godišnjicu njezina rođenja.
U kazalištu Trešnja postavljena je kazališna predstava Čudnovate zgode šegrta Hlapića, prvog romana za djecu, a nadahnuće je književnica našla u svojoj okolini u Slavonskom Brodu, u kojem je živjela nakon udaje.
Priča je to o malom postolarskom šegrtu koji se zvao Hlapić. Hlapić, malen kao lakat, a veseo kao ptica, cijeli je dan pjevao kod posla. Nažalost nije imao ni oca ni majke, ali je dobro podnosio zlu ćud svoga majstora Mrkonje koji je bio vrlo grub, nepravedan i zlovoljan prema svom šegrtu za razliku od njegove žene koja mu je ugađala dajući mu meki kruh i obavljajući neke poslove umjesto njega.
Nakon jedne svađe s majstorom, naš mali šegrt odluči pobjeći od njega i djelovati u svijetu tako da pomaže drugim ljudima u nevolji, baš kako je to radila njegova majstorica, mekog i velikog srca.
U ovoj kazališnoj predstavi koju je režirala Helena Petković ulogu pripovjedača preuzima pas Bundaš koji se pridružio Hlapiću na njegovu putovanju.
Bundaš i Hlapić tako će zajedno putovati, susretati mnoge različite ljude nastojeći im pomoći u njihovim nevoljama. Pomagali su oni čak i onima koji baš uvijek nisu bili dobri prema njima, a i takvih je na njihovu proputovanju bilo.
Zalažući se za dobro, svojim postupcima Hlapić će mnoge potaknuti na pozitivnu promjenu, a najsnažnija će biti ona koja će se dogoditi na kraju putovanja kada majstoru Mrkonji i majstorici vrati davno ukradenu kći Maricu koja je završila kao plesačica u cirkusu. Velika žalost koja je pogodila majstorovu obitelj otvrdnula je majstorovo srce dok je majstorica od toga dana postala još bolja.
Predstava je dinamična jer se stalno izmjenjuju događaji koji predstavljaju dane provedene na putovanju, scenski pokret, scenski govor, gluma i glazba dobro su nam prenijeli radnju romana, koji smo nedavno čitali za lektiru. U predstavi se našlo i vrlo duhovitih rješenja.
Poruka iz knjige i predstave nam se jako svidjela i potaknula nas da uvijek i u svakoj prilici činimo dobra djela. Uvijek kada pomažemo drugima i kada smo otvoreni prema svima onima koji su u potrebi širimo krugove ljubavi, potičemo i druge na promjenu ali da nikada ne očekujemo da nam za učinjeno djelo djelo trebaju pripadati posebna priznanja ili nagrade.
Nama je najveća nagrada bila upoznati se i družiti se sa šegrtom Hlapićem koji je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce.
Krenite dakle svi poput Hlapića i činite dobra djela!