Drage učenice, dragi učenici i roditelji,

nakon ovoga tjedna ništa više neće biti isto. Opustjele su učionice i školski hodnici, potom utihnuo smijeh sa školskih igrališta i parkova, odjednom smo morali naučiti važnu životnu lekciju kako u mjestu svoga doma učiti bez pogleda i lijepe riječi učiteljica i učitelja, okruženi stalnim vijestima o bolesti koja postaje nevidljivi neprijatelj svih. Iako rječnik uči da je solidarnost spontan ili dogovoren oblik povezanosti određene skupine ljudi na temelju podudarnosti ideja, interesa, misli, emocija, nekako smo svi počeli živjeti tu često zaboravljenu riječ. Moguće je da svatko od nas u sebi postavlja različita pitanja na koja nema jednoznačnog i točnog odgovora, ali svakako treba dijeliti emocije sa svojim najbližima i znati da smo tu jedni za druge. Drugu smo riječ često čuli na radionicama i satima – riječ empatija, točnije  uživljavanje u tuđe emocionalno stanje, sada je možemo iskusiti i pokazati. Čvrsto vjerujem da zajednički možemo nadrasti ovu krizu i ove dvije životne lekcije usvojiti za cijeli život. Ovu ću poruku završiti stihovima da nas sve ohrabre i daju svima nadu da će i ovaj trenutak proći:

Molitva

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

Noćas tišina bjesni svoju oluju

i kroz moje srce prolaze

oštri glasovi dalekog predjela

kuća

stvari –

Noćas tišina bjesni svoju oluju –

I moja duša u svetom času

pada na koljena kao očajnik

i pruža ruke,

moli –

Bože, koji ne daš da moje noći sjaju

od sjaja kakvih sitnih bijelih cvjetova

ili kakvih visokih zvijezda,

koji ne daš da moje noći mirišu aprilima

i snovima nevinih mladih djevojaka,

daj mi, daj mi, da pada noćas

jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća

na me

na moje oči mračne i žalosne,

na sve moje

i na cijelu zemlju,

jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća,

da sve bude jedna beskrajna radost od zvijezda i cvijeća cvijeća.